Rade Šerbedžija diplomirao je glumu na Akademiji u Zagrebu. Već je za vrijeme studija počeo igrati glavne uloge u filmovima i kazališnim produkcijama. Njegova ostvarenja Peer Gynta, Don Juana, Georgija, Melkiora, Edipa, Hamleta, Leona, Kralja Leara i Richarda III. neponovljiva su glumačka ostvarenja. Napisao je i objavio četiri knjige poezije, jednu biografsku knjigu i šest nosača zvuka. Postavlja i 12 autorskih režija (Balade Petrice Kerempuha, Kažu da je sova nekad bila pekareva kći, Judita, Hrvatski slavuj, Play Beckett…), educira mlade glumce. Snimio je više od sto filmova (Crveno klasje, Zadah tela, Hajka, Večernja zvona, Bravo Maestro, Variola vera, Una, Usijanje, Život je lep, Kiklop, Povratak, Horvatov izbor, San o ruži, Kontesa Dora…), igrao glavne uloge u TV-serijama (Sam čovjek, U registraturi, Prosjaci i sinovi, Bombaški proces, Nikola Tesla, Putovanje u Vučjak…).

S Vanessom Redgrave pokreće teatar u kojem uprizoruju Brecht in exile, Liberation of Skopje, Smoke, Opera Sarajevo. Aktivno sudjeluje u dobrotvornim i mirotvornim akcijama. Okreće se filmu i nakon svjetskog uspjeha filma Milča Mančevskog Prije kiše, angažiraju ga P. Noyce, J. Woo, S. Kubrick, C. Eastwood i drugi. Snima The Saint, La Tregua, The Prague Duet, Broken English, Eyes Wide Shut, Polish Wedding, Stigmata, Mighty Joe Young, Ilaria Alpi, Mission Impossible II, Space Cowboys, Snatch, Fugitive Pieces, Battle in Seattle, Quarantine, Io sono Li, In the land of blood and honey, te glumi i u serijama poput 24, CSI: Miami, Downton Abbey… Glumi sa Vanessom Redgrave, Charlize Theron, Elisabeth Shue, Johnom Turturrom, Tomom Cruiseom, Glenn Close, Valom Kilmerom, Ralphom Fiennesom, Morganom Freemanom, Maggie Smith…

Pokretač je i professor emeritus glume na studiju Glume i medija na Sveučilištu u Rijeci.

Dobitnik je brojnih glumačkih nagrada i priznanja u zemlji i inozemstvu. Uz Borislava Vujčića, jedan je od osnivača Kazališta Ulysses i do 2012. godine njegov umjetnički direktor.

Borislav Vujčić bio je prozaist, dramski pisac, pjesnik i dramaturg. Rođen je u Orahu pokraj Vrgorca, 1957. godine, a preminuo je u Zagrebu, 2005. godine.

Objavio je niz poetskih, dramskih i proznih djela – sedam romana, četiri zbirke novela, tri zbirke poezije i dvije knjige dramskih djela. Mnoge su mu drame izvedene u nizu hrvatskih kazališta, a po njegovim scenarijima snimljeni su i televizijski filmovi “Olovna pričest” i “Mrtva točka”. Na Hrvatskom radiju izvedene su njegove brojne radiodrame.

Dobitnik je niza književnih i dramskih nagrada: zbirka novela “Poljubac u čelo XX. vijeka” nagrađena je na Logosovom natječaju za najbolju prozu 1986., crna komedija “Crkveni miš” nagrađena je Nagradom Marin Držić 1991. godine, filmska novela “Pasija svjetla” nagrađena je na natječaju Jadran-filma 1993., a iste je godine Marula dobio za dramatizaciju Krležijade. TV film “Olovna pričest” nagrađen je Nagradom hrvatskog glumišta 1995. godine, a nagradu za dramsko djelo Marin Držić je dobio i za crnu komediju “Odskok poskoka”, tragediju “Asfodel” i dramu “Pir pepela”. Na natječaju za kratku priču Večernjeg lista 2005. godine osvojio je prvu nagradu. S Radom Šerbedžijom bio je suosnivač i ravnatelj Kazališta Ulysses.

Ulysses, jedna subjektivna povijest

Teatar Ulysses druge godine novoga milenija – ili prve, ovisi o brojanju – osnovali su Borislav Vujčić i Rade Šerbedžija. Bilo je proljeće 2001, možda svibanj, sunčan dan u Teslinoj ulici; sreo sam Boru i on mi je onim svojim tihim, vazda ispričavajućim glasom, rekao da Rade i on osnivaju kazalište na Brijunima. Nisam zakolutao očima, premda mi se, vjerujem, na licu vidjelo što o tome mislim. Rano sam stekao uvjerenje, koje biva sve čvršće, da ovdje ne treba ništa osnivati. Samo se gubi vrijeme, gube se živci, a ne pokrene se nikad ništa. Naravno, nisam mu to rekao, štoviše kazao sam mu da je to baš krasno, i da vjerujem u njihovo kazalište. Boro se ponadao da ćemo surađivati. Da, svakako. I tako smo se razišli. Niz Teslinu je vihorila, na suncu blještala njegova bijela košulja, sušena na čistom zabiokovskom zraku, i sve je bilo dobro. Pogotovo ovako u sjećanju.

Kasnije me je, dok sam mislio o Ulyssesu, čitao novinske intervjue, slušao vijesti, otpustila mrzovolja. Kao da sam sa zadrškom shvatio što mi je Boro Vujčić, zapravo, ispričao. Jest, osnivaju njih dvojica kazalište, ali ustvari to on, Boro, pomaže Radi da se vrati kući. Odisej se, dakle, vraća na Itaku. Hoće li ga se itko sjećati onakvog kakav im je svima do 1991. bio? Odisej je sin boli, a svaki je povratak nemoguć, Godinama kasnije naziv ovoga ljetnog teatra povezivat će se s Jamesom Joyceom, koji je živio u Trstu i u Puli, i s njegovim prevratničkim dablinskim romanom, ali meni će ostati ona prva asocijacija: to se Rade kao Odisej vraćao u domovinu, a Boro ga je dočekivao, jedini ga prepoznavši, kao njegov vjerni lovački pas Argo.

Je li neprilična usporedba čovjeka i psa. Inače jest, jer ljudi niti su vjerni, niti su dobri, pa takva usporedba promašuje istinu i vrijeđa pse. Ali u Borinom je slučaju drukčije. On je bio dobar, vjeran i mudar, prvi dramaturg Teatra Ulysses. Argo je uginuo kada je drugi put vidio gospodara, po njegovom povratku na Itaku. Boro Vujčić umro je četiri godine kasnije. Da nije bilo njega, Odisej ne bi bio siguran je li se to zaista vratio kući. Boro Vujčić bio je tu da Šerbedžiji stvori iluziju domovine.

Prva Ulyssesova predstava bio je Kralj Lear. Najvažniji naš Hamlet dostario je do uloge Leara. I trebalo mu je kazalište u kojem će ga odigrati. Za razliku od književnosti, pa i filma, nije moguće kazalište apatrida. Teatra ima dok je domovine, i svaki je glumac, svaki Hamlet, glumac i Hamlet jednoga vrlo određenog društva. Zajednica se otiskuje na licu teatra. Bez toga bi teatar bio bezličan. I svaki je kazališni glumac ukotvljen u jednom jeziku i kulturi. Glumci koji pripadaju cijelom svijetu u pravilu su, ili bez izuzetka, filmski glumci. Oproštaj s domovinom za glumca je oproštaj s teatrom. Zato je Rade Šerbedžija mogao glumiti Leara samo na Brijunima, u iluziji koju je stvarao s Borislavom Vujčićem.

Taj Šerbedžijin Lear istovremeno će biti njegov povratak i njegov konačni rastanak s teatrom. Hrvatskim teatrom. Povratak zato što je izišao na pozornicu nakon desetak godina pauze, istina ne u Zagrebu ili u Dubrovniku, tim povlašteno Šerbedžijinim gradovima tokom sedamdesetih i osamdesetih, nego u tvrđavi Minor, na morskoj granici jednoga velikog višenacionalnog imperija, ali ni to nije bilo dovoljno daleko da glumac ne uzruja i ne uznemiri pojedine svoje domoljubljem zadojene, manje darovite kolege. Rastanak zato što se Šerbedžija ni nakon petnaest godina postojanja Ulyssesa nije vratio u hrvatski teatar, i što je sada već pomalo i izvjesno da je njegov povratak nemoguć. O razlozima zašto je nemoguć mogla bi se napisati antropološka studija hrvatskoga glumišta, grupni portret s domovinom.

Nakon što je odigrao Leara, Šerbedžija je na Brijunima nastupio u nizu drugih predstava, igrajući s Perom Kvrgićem, Zlatkom Vitezom, Ivicom Vidovićem, Zijahom Sokolovićem… Ali ti ljetni izleti u teatar ne mijenjaju dojam da se  Šerbedžija, možda, vratio u Hrvatsku, i da ga se posvuda ne gleda kao (neželjenog) gosta, ali se nije vratio u hrvatsko kazalište. A nakon dvadeset i pet godina odsustvovanja prekasno je da se to dogodi. Duže ga već nema nego što Odiseja na Itaki nije bilo.

U međuvremenu Ulysses je od ljeta do ljeta rastao, razvijao se, trajao i mimo Šerbedžije. Kroz Ulyssesove predstave prolazile su generacije mladih glumaca, iz Hrvatske i okolice, koji u svojim gradovima, zemljama i teatrima stvaraju neke nove kazališne zajednice, koje ištu buduće svoje Hamlete i Learove, i nastavlja se tako stvaranje, u koju se utiskuju neka nova društva, sa svojim društveno-političkim i povijesnim iskustvima. Brijunski im je teatar neka vrsta odmorišta i izuzetka od vladajućih repertoarnih i nacionalnih pravila, mjesto susreta i razumijevanja.

Četrnaest je godina prošlo od onoga slučajnog susreta na Teslinoj ulici. I da, mislim da je Boro Vujčić bio u pravu. Sve je trebalo učiniti, makar mislili kako je uzaludno. Ali u toj je uzaludnosti smisao i tajna teatra. Nakon što predstava završi, nema nijednoga čvrstog dokaza da je predstave ikad i bilo. Nakon što glumac siđe s pozornice, ostaju samo sjećanja, nesigurna, nepouzdana, možda i fantomska, na njegovu ulogu. Da nije kazališne zgrade, kazalište bi bilo lijepa varka, fatamorgana. A kako Ulysses nema svoju zgradu, on je sav od varke, privida i sjećanja. Pritom, u temeljima te varke stoji čisto prijateljstvo dvojice ljudi, koje se zatim razlistalo u niz  novih prijateljstava, umjetničkih i privatnih. To dvoje je uvijek povezano. Daroviti nemaju razloga za neprijateljstvo, naročito u kazalištu.

Miljenko Jergović