„Kako sam naučila voziti“ Paule Vogel, tekst je koji mnogi nazivaju „Lolitom“ napisanom iz ženske perspektive – lika odrasle Malecke, koja se prisjeća svog djetinjstva. U radu na njemu u kamernom, intimnom prostoru Hartefakt Kuće, zajedno s glumicom Martom Bogosavljević i glumcem Svetozarom Cvetkovićem, kao i sa svim suradnicima trudili smo se pronaći nježan scenski jezik za ovaj složen, dubok i delikatan tekst – koji ni ne pokušava parirati stvarnosti koju svakodnevno živimo. Ona je toliko strašnija, dešava se svuda oko nas i djeluje nam obeshrabrujuće nezaustavljivo – da smo kroz ovu predstavu pokušali ići unatrag, korak po korak, ispitujući problem s kojim se većina ljudi koja čita ovaj tekst, susrela nekada u životu. Odnos ova dva lika, Malecke i njenog tetka, pun je ambivalencija: ljubavi, nježnosti, radoznalosti, podučavanja, povjerenja, formiranja autoriteta, grešaka, a posljedično: probijanja granica, gruminga i povrijeđivanja, sve do točke samouništenja.  Velika vrijednost ovog teksta je empatija autorice za oba lika, čime se otvara važan, polemičan ton o uzrocima, a ne samo posljedicama takvog odnosa. Ovo je predstava o oproštaju, bez svijesti da je nemoguće oprostiti. Nadam se da ćemo ovom predstavom ljude učiniti budnima i makar malo hrabrijima – mislim da bi to bilo više nego dovoljno u društvu u kome ih činimo osramoćenima i tihima.“

Tara Manić, redateljica

“Užasne stvari se događaju svakog dana, i mi budemo šokirani kad čujemo ili čitamo o njima. Pa nastavimo dalje sa svojim životima. To je normalno i prirodno. Ali ti užasi o kojima čitamo i svađamo se u komentarima uglavnom su trajali dugo. Nekad čak i godinama. I neko ih je živio, iz dana u dan. Ono što nama izaziva pitanje „Kako je ovo moguće?“ njima je jasno iz svakog ugla. Jer to za njih nije „užas“, već njihov život. Ova predstava je o tome. Bez senzacionalizma, bez postavljanja „velikih pitanja“, bez davanja jednostavnih odgovora na ogromne probleme. Ovaj komad je napisan prije četvrt stoljeća. Neke stvari se od tad nisu promijenile, neke jesu. Ali snaga ovog teksta nije u njegovoj relevantnosti u vezi s „užasima“ već u tome što je o nečemu mnogo dubljem, kompleksnijem a opet jednostavnijem – on je o jednoj ženi koja se sjeća svog života. Života ispunjenog ožiljcima od trauma, ali i života punog ljubavi i lekcija o vožnji. I tu je problem. Što ništa u ovoj priči nije jednostavno. Da su „užasi“ problemi koje je moguće lako riješiti, već bi bili riješeni. „Sruši patrijarhat“ zvuči dobro ali je samo prvi korak. Podrška je važna, ali na kraju dana svako sam pada u san. I ujutro, sam se iz njega budi. „Kako sam naučila voziti“ je predstava koja je nastala velikom posvećenošću dvoje nevjerojatno hrabrih glumaca i jedne nesvakidašnje talentirane redateljice. Njih troje su dva mjeseca živjeli, disali i mislili o najgorim stvarima koje se dešavaju između ljudi, sa željom da stvore djelo koje će pružiti publici ono što je srž kazališta već nekoliko milenija – katarzu. Katarzu o „užasima“. Da bismo se nekako pomakli od „Kako je ovo moguće?“ –

Vuk Bošković, dramaturg