Po motivima Miguela de Cervantesa:
DON QUIJOTE
Redatelj: Andras Urban

Produkcija: Gradsko pozorište Podgorica i Barski ljetopis, Crna gora
Predstava se izvodi u skopu RUTA Grupe Triglav / Regionalne unije teatara

LOKACIJA: Tvrđava Minor, Mali Brijun
Polazak broda iz Fažane u 20:30 sati

O PREDSTAVI

Don Quijote je klasika.

Ovo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jest tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“, roman koji se proglašava začetnikom suvremenog romana, lik koji je postao simbolom, arhetipom, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga tko krene u dramsku borbu sa Don Quijotom.

Cervantes je veliki pisac i Don Quijote je, nesumnjivo, veliko djelo, ali čvrsto vjerujem u to da posao kazališta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Kazalište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti, ma kako ona genijalna bila. Zato je ova predstava namijenjena svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo, kakvom težimo i da li je idealno društvo, čak i ako ga dosegnemo, zaista po našim mjerilima. Nas, Balkanaca, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu, nego postoji i nešto što je stvar dogovora.

Pa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli.

Cervantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti, kazališta, drame, religije, čak i odnosa prema ženama… Iako se opće znanje o Don Quijoteu zaustavlja na vjetrenjačama, u romanu se jasno progovara o idealu države, društva, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili.

Naši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra, da parafraziram, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No, zakoni su jedno. A praksa je, rekoh, gotovo uvijek, nešto sasvim drugo.

Ovo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija, očuvanje reda ili, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča, ali jest priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim, tim strašnim i nerazumnim, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka.

Ako više itko ima snage i volje da se za prava bori. Jer, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“.

Juriš na vjetrenjače.

Vedrana Božinović