IZ MEDIJA
“Bakhe“ u režiji Lenke Udovički
Premijera: srpanj 2018.
Predstava je zanimljiva zbog tri razloga: prvo, redateljica Lenka Udovički u suradnji s dramaturginjom Željkom Udovičić donijela je novu, suvremenu, žensku interpretaciju te brutalne Euripidove drame; drugo, u javnosti je postavljeno pitanje o tome jesu li doista najvažniji razum i racionalno poimanje svijeta, a treće, tim su potezom ZKM i Kazalište Ulysses ukazali na potencijalni model kojim bi se skupim ljetnim predstavama produžio život na kontinentu, što nije zanemarivo u vrijeme kada ima sve manje novca za kulturu. (Nina Ožegović za tportal, siječanj 2019.)
Rezultat je glumačka predstava izrazito pobunjeničke energije, nalik tamnom rojenju pa odmah zatim pojedinačnom pjevu okupljenih ženskih glasova. Atmosfera izvedbe, međutim, ne podsjeća na slučajna okupljanja uličnih demonstracija, nego na povišenu ritualnost kolektivnog ulaska u misterij prisnog okupljanja oko tamnih emocija. (…) Ovo je prva režija »Bakhi« koju sam zadugo imala prilike vidjeti u kojoj bakantice imaju i nepogrešivo vlastita lica (pojedinačno predstavljena publici) i zajedničku pjesmu pobune. (Nataša Govedić za Novi list, srpanj 2018.)
“Antigona, 2000 godina kasnije” u režiji Lenke Udovički
Premijera: kolovoz 2015.
Maja Izetbegović u ulozi Antigone doživljava svoj crescendo upravo kako se i uloga razvija. Na početku malčice suzdržana, poslije pokazuje trenutke sjajne glume i izvrsno razvijanje karaktera Antigone, sestre svih onih koji se usude reći ne u određenom povijesnom trenutku.
Izvrstan Rade Šerbedžija koji je tumačio nekoliko uloga zaslužio je veliki aplauz, a ipak, iako je u svim ulogama bio sjajan, najbolji je možda bio kao Kreont. (Vanessa Begić za Glas Istre, kolovoz 2015.)
Šerbedžija u svakoj pojedinoj etapi izvedbe zadržava ozbiljnost kakvu dekadama, možda od vremena velikih tragičkih rola Fabijana Šovagovića, nismo vidjeli na domaćim pozornicama.
Glumica Katarina Bistrović Darvaš nastupa kao dvostruka majka, istovremeno Kreontova supruga Euridika, ali i paradigmatska majka suvremene obitelji »naših krajeva«, briljantno postavljajući paraliziranost i tragiku ženske poslušnosti; (…)
»Antigona« redateljice Lenke Udovički pogađa tragičko središte ne samo Sofoklova komada, nego i postjugoslavenske ratne traume, čija je gotovo svaka obiteljska kuća ujedno bila i kuća kraljevskog gubitka, kao i kuća u kojoj su svi dobro poznavali svoje susjedske krvnike.
(…) »Antigona« je predstava vrlo jake izvedbene gravitacije i dosad najcjelovitije redateljsko djelo autorskog tima redateljice Lenke Udovički. (Nataša Govedić za Novi list, kolovoz 2015.)
Redateljica Lenka Udovički odlično je osjetila (ne)vrijeme koje povezuje antiku i jugoslavensku makljažu. (…) „Ulysses“ je ponovo pokazao svu svoju provokativnost i intrigantnost, stvorivši predstavu koja ima umjetničku snagu i ukazuje da se povijest ponavlja. (…) Šerbedžija ima snagu, volju, upornost, ali i prkos da daje glumački maksimum. (…) „Ulysses“ je stvorio predstavu koja direktno pogađa suštinu o kojem je progovorio Sofoklo, a što je 2000 godina kasnije imalo svoju reprizu i na jugoslovenskim prostorima. (Jurica Kerbler za Večernje novosti, kolovoz 2015.)
U detaljima se kriju uzbuđenja koja osvještavaju gledatelja. Predstava “Antigona – 2000 godina poslije” otvara prostor gledateljima da osjete i da uvide, a to je jedan od načina na koji se istinski može mijenjati svijest. Jednako to je jedan od zadataka ozbiljnog kazališta.
Uloga zbora nije komentatorska. Zbor jeste narod, ali zbor jesu i forenzičari koji pokušavaju pronaći masovne grobnice i identificirati posmrtne ostatke.
Taj narod na kraju osuđuje Antigonu koju vrlo čisto i srčano igra Maja Izetbegović. (Nataša Gvozdenović za Dane BH, rujan 2015.)
“Sprovod u Theresienburgu“ u režiji Staše Zurovca
Premijera: srpanj 2014.
Sat vremena, 11 minuta i 47 sekundi, koliko je trajala izvedba, publika nije ni trepnula jer je pred sobom imala kompaktnu predstavu u kojoj je Zurovac, u maniri kakvog alkemičara, vrlo hrabro, no s nepogrješivim osjećajem za mjeru, pomiješao različite scenske izraze i žanrove te dobio – pravo zlato. (…) Sve troje glumaca, Dražen Čuček kao Ramong, Ozren Grabarić kao Mihajlo i spomenuta Winter, odradili su svoj glumačko-pjevačko-plesni zadatak besprijekorno. Zapravo, i više od toga. A pohvale mogu ići i na adresu splitskog baletnog ansambla, koji je ovom predstavom još jednom potvrdio kako mu i izleti u eksperiment, u ovom slučaju i onaj vokalni, dobro pristaju. (Siniša Jović za Slobodnu Dalmaciju, kolovoz 2014.)
”Odisej“ u režiji Aleksandra Popovskog
Premijera: srpanj 2012.
Glumačka postava je satkana od raznolikih tipova i karaktera glumaca, a naslovnom je ulogom Odiseja predvodi sjajan zagrebački glumac, član Gavelle, Ozren Grabarić. Nekad velebni ratni heroj, ovdje je predstavljen kao izgubljeni tragač osuđen na vječno lutanje, a Grabarić mu dozom smušenosti i komike daje potrebnu uvjerljivost. (…) Odlična je (posebice zbog pjevanih dijelova) i u svojoj ulozi Atene ljudskog naličja (zaljubljena je u smrtnika) i Nataša Matjašec Rošker, Jasna Duričić izuzetno se dobro snašla u višestrukoj ulozi neprimjetno se preobražavajući iz jednog lika u drugi. (…) U muškoj glumačkoj postavi ponajviše su se isticali Svetozar Cvetković i Boris Isaković u ulogama Zeusa/Menelaja, odnosno Posejdona/Nestora dajući, profinjeno iritirajućom arogancijom i pohlepom, potrebnu dozu ljudskosti inače jednolično obojanim bogovim i mitskim junacima. Penelopi je Anita Mančić osjetno utisnula emancipaciju, što je ponajviše došlo do izražaja prilikom bračne svađe ubrzo nakon što se Odisej vratio svojem domu. (Zvjezdana Belić za Seecult, siječanj 2013. )
“Kralj Lear” u režiji Lenke Udovički
Premijera: kolovoz 2001.
U ovoj produkciji gledatelj je svjesniji prirode nego u ijednom Shakespeareu koji sam dosada gledao. Priroda, nebo, munje – sve je to dio scene, kao i zvukovi ptica. Na kraju, u mraku, priroda je jedino što nam prostaje. Kad bi se ljudski život ugasio, mogao bi biti kraj svijeta. No, prirodni poredak svijeta bi se ponovno uspostavio. Nakon svega lošega, nakon lažnog poretka čovječanstva.
Tvrđava Minor daje ovoj predstavi snažan poticaj, no gledatelj ne može samo sjediti (ili hodati, ili stajati) i diviti se scenografiji. Nešto drugo mora postojati kako bi nas zaintrigiralo – i postoji. Radi se o ansamblu koji igra predstavu. Neki od glumaca koji igraju u ulogama Kralja Leara, Lude, Gloucestera – igraju istu ulogu već desetak godina, a ostali se izmjenjuju. No, jedno je zajedničko svima – snažna želja i glumačka predanost. Iskra je Shakespeareova, no vatru održava svaka nova izvedba Kralja Leara. . (Rod Wooden za Conteporary Theatre Review, travanj 2014.)
Osobno, iz pozicije gledatelja, priznajem da je predstava nadmašila moja očekivanja. Kralj Lear u režiji Lenke Udovički za mene je bio pravi kazališni doživljaj, ambijentalni teatar iskorišten do vrhunca, na lokacijama koje kao da su stvorene za Shakespeareov komad. Ovaj Kralj Lear nije bio spomenik glavnom glumcu ni istraživanjima redateljice — on je (…) u potpunosti namijenjen publici i nudi joj klasičnu Shakespeareovu tragediju na potpuno razumljiv i razgovijetan, a istodobno spektakularan način. (Zlatko Vidačkovič za Vijenac, rujan 2001.)
Kazalište Ulysses