Vijesti

Brijunsko ljeto Mire Furlan

Jurica Körbler

–

Težak je bio povratak Mire Furlan na ‘mjesto zločina’, u svoj Zagreb, gdje je provela cijelu mladost, postigla sjajnu karijeru i preko noći tih turobnih devedesetih morala prodati automobil i s ljubavi svog života, suprugom Goranom Gajićem otići u Ameriku. Da nije bilo Rade Šerbedžije i Lenke Udovički tko zna kada bi se uopće vratila raditi u Hrvatskoj. Veliki Rade nagovorio ju je da 2002. godine na povratak, glumiti na čarobnom Malom Brijunu. Kazalište Ulysses, prkosno prema svim nepravdama, tako je smislilo veliki povratak Mire koja je oživjela nakon 2500 godina klasičnu grčku tragediju zasnovanu o mitu o ženi koja na kraju bježi nebeskim kočijama koje joj šalje djed Sunce.

”Kada smo je Rade i ja pozvali da dođe na Brijune pitali smo je što bi voljela igrati. Medeju, odgovorila je. Divila sam se njenoj hrabrosti nakon svega što je prošla. Divno ju je primila publika, a iz blizine sam gledala koliku je snagu imala prevladati ogromno breme koje je nosila. Tako se hrabro nosila sa svime”, prisjeća se Lenka Udovički.

”Bila je jako sretna kada je dobila mogućnost igrati Medeju. Predstava je naprosto bila fantastična, a Miri ljudska satisfakcija da je igrala u njoj”, kaže dr. Duško Ljuština, ravnatelj Ulyssesa, koji se prisjeća kako je glumica bila uzbuđena kada se predstava pripremala na pozornici tvrđave Minor. ”Mislim da je za grčku tragediju otvoren prostor logičan izbor. Zajedno smo izabrali igrati baš ”Medeju” jer malo je komada u kojima žena nosi dramu, a Medeja funkcionira na mnogo razina. Među ostalim, tu je i strah od ženske energije, opasne, jake i strasne, strah od drugog bića i što više radimo na predstavi to sve više takvih stvari otkrivamo u sebi i drugim ljudima”, govorila je Mira dok je uživala radeći s Lenkom Udovički.

”Kao i uvijek s Ulyssesom vladala je jedna lijepa i kreativna atmosfera, nitko nije spominjao one teške dane koje je Mira prošla i samo smo mislili na predstavu. Igrali smo je i naredne dvije sezone, a publika je s oduševljenjem prihvatila povratak Mire Furlan”, govori Ljuština. Kada su je pitali ima li kontakt sa Zagrebom, gradom koji ju je otjerao, odgovarala je da je u nekim profesionalnim pregovorima, ali za nju je to još proces koji teško savladava boreći se sa osjećajima. ”Morala sam otići da bi sačuvala sebe”, prisjećala se mučnih dana kada je dobila otkaz u HNK-u, a kasnije joj je oduzet bakin stan u Petrovoj ulici. ”Javno sam linčovana, ljudi su upirali prstom u mene, prozivali me šizoidnom osobom. Nisam nikada zaboravila, jer zaborav ne liječi ljude”, govorila je Mira dok je krenula u bitku dugu 17 godina da joj stan bude vraćen.

Na Brijunima je našla mir, kreativnu atmosferu, sve ono što je potrebno umjetniku napraviti sjajan posao. Dr. Ljuština se sjeća koliko je bila zadovoljna, jer ta Mirina Medeja imala je i simbolični značaj. ”Super se snašla, družila se sa svima, sretna što ponovo glumi u Hrvatskoj”. Rade, Lenka, Duško i svi drugi dočekali su je otvorena srca, a Šerbedžijine riječi odzvanjale su često u ušima velike glumice, kada se prisjetio kako je pokrenut Ulysses. ”Stupio sam na taj otok i koračao tom čudesnom tvrđavom koja je obećavala neviđenu teatarsku ljepotu. Svaki zid je sjećanje, svako je drvo nada”. I zaista, svako to brijunsko drvo bila je nova nada za Miru da počinje neko drugo vrijeme.

Oni koji su je znali bili su svjesni koliko joj se gadio nacionalizam i šovinizam, a mnogo toga je ratnicima mržnje poručila u pismima koje je iz Beograda pisala u Zagreb. U studenom 1991. poslala je pismo u kojem izražava duboko razočaranje što je mnogi poznati i nepoznati nisu zaštitili. ”Preslušavajući svoju telefonsku sekretaricu, slušajući neshvatljiv broj neopisivno odvratnih poruka svojih sugrađana, čeznula sam za samo jednom jedinom porukom nekog prijatelja. Ili čak ne prijatelja, običnog znanca, kolege. Ali takve poruke nije bilo”. Šutjeli su i brojni njeni kolege iz kazališta, a Mira je poručila da ne može pristati na rat kao rješenje. ”Ne mogu se natjerati da mrzim”, tužno je konstatirala uz napomenu da nije zaslužila kaznu koju joj je dodijelio njen grad, njeno kazalište. ”Jedino kazalište koje sam smatrala svojim”.

”Nikada se neću odreći svojih beogradskih prijatelja kao neke moje kolege, jer ne mislim da su na bilo koji način doprinijeli ovoj katastrofi, kao što se neću nikada odreći ni svojih zagrebačkih prijatelja, čak ni onda kada se oni odriču mene”.

Tog ljeta, 2002., na Brijunima, Mira se trudila svim snagama da izbrisati mučne scene iz devedesetih. Ulisisovci, koji su to osjetili i na svojoj koži, pomogli su joj da bude ‘među svojima’, umjetnicima koji nisu opterećeni nacijama, državama, granicama. Bilo je divno gledati koliko je Mira uživala hodajući otokom, vozeći se brodom od Velog na Mali Brijun, u razgovorima s kolegama glumcima. Teške godine bile su iza svih, a Mira je u međuvremenu dokazala da i u svijetu vrijedi i da gluma zaista ne poznaje granice. I tog vrućeg brionskog ljeta prisjetila se svoje voljene predstave, ”Kiklop” u Dubrovniku, filmova koje je radio Rajko Grlić, premijera iz HNK-a. U zagrebački se nije vratila, ali je radila u riječkom još prošle godine nastupajući u predstavi ”Vježbanje života – drugi put”. A Šerbedžija, potresen vijestima iz Los Angelesa za ‘svoju Miru’ kaže da je bila jedna od najblistavijih umjetnica na području bivše države. ”Postala je simbol i ženske ljepote i pameti, mudrosti, talenta, bila je nježna i ranjiva i teško se nosila s okrutnošću sveta. Zbog toga je više nego drugi trpjela i patila”.

Brionsko ljeto 2002. donjelo je Miri ipak neopisivu sreću.

RADE ŠERBEDŽIJA O MIRI FURLAN

Prikaži više

Mira Furlan je bila jedna od najdivnijih glumica na području bivše Jugoslavije.

Svojim talentom, duhom i ljepotom bila je Mira Stupica naše generacije.

Voljeli su je njeni prijatelji glumci i glumice, voljeli su je režiseri, voljelaju je publika,voljela ju je i filmska kamera. Svi su je voljeli. A i ona je voljela cijeli svijet.

Ali se i plašila toga svijeta, jer je bila beskrajno ranjiva. Kao prava heroina, bila je i tragična junakinja u privatnom životu. Zbog svoje iskrenosti i istinoljubivosti, doživjela je mnoge udarce od ostrašćenih nacionalista u zemlji u kojoj je rođena i u kojoj je postala jedna od najvećih filmskih i kazališnih umjetnica.

Doživjela je, nepravedno, mnoge udarce i napade 1991. godine od ostašćenih nacionalista, bolje reci šovinista i boksera života….

I kao Eva iz Krležinog Vučjaka, otplovila u Ameriku da bude daleko od užasa rata koji je razarao njenu zemlju i njezine narode.

Tamo je, kao prava velika umjetnica, ponovo pronašla sebe i uspjelanapraviti zavidnu karijeru.

Godine 2001. pozvali smo je Lenka i ja da u našem teatru Ulysses igra Medeju. Bojala se povratka i ponovog susreta sa svojom publikom. Ali, bila je sjajna Medeja. A njezina publika ju je dočekala raširenih ruku. Ponovo je pronašla neku nadu u bolji svijet i bolji život. I dolazila je ponovo igrati u kazalištima i filmovima na svome jeziku i za svoju publiku.

Ali, iskrena i istinoljubiva kakva je bila, teško je pronalazila mir i spokoj u novim okolnostima i opet je na neki način dolazila u nesporazum sa svjetom i politikama i prilikama, odnosno neprilikama koje još uvijek vladaju na ovim našim prostorima.

Imala je i sreću u životu jer je u tadašnjim teškim vremenima 1991. godine imala podršku u svome mužu Goranu Gajiću, koji joj je bio velika podrška i najčvršća stijena za koju se držala, tako plaha i nježna, i uz koga se održala u ovome okrutnome svijetu…

Bila je velika. Bila je hrabra. Bila je pametna. I bila je tako lijepa, kao tog jutra dan!

Foto: Marko Gracin

[IN MEMORIAM] MIRA FURLAN

Prikaži više

Iz knjige “OD PRVOG ČINA – 20 godina Kazališta Ulysses” Borne Vujčića

____

Kako je, dakle, Ulysses uspio nastaviti?

Kad je Rade prepoznao potrebu za novim kapetanom, nije dugo razmišljao o odabiru.

S Duškom Ljuštinom posebno se zbližio u osamdesetima na projektima Ljubiše Ristića, poput Oslobođenja Skopja. Bilo je to vrijeme kad su umjetnici slobodno kružili i stvarali remek-djela razmjenjujući ideje formirane na različitim školama. Kako su te predstave izgledale, morat ćete pitati nekog starijeg od mene, ali ono što znam jest da je bio priličan pothvat organizirati produkcije pozamašnog opsega koje zajedno stvaraju ljudi iz međusobno udaljenih krajeva. Tu je Duško dao svima na znanje kolike su njegove menadžerske sposobnosti i dodatno zaslužio Radino poštovanje. Uskoro ćemo opširnije o tome kakav je Duško – sad je važno kako se pod njegovim vodstvom promijenio Ulysses.

Prije svega, trebalo je riješiti dug. Ulysses je zbog izrazito uspješne prethodne sezone bio na dobrom glasu pa je prikupljanje sponzora i donatora postalo znatno lakše. Pogotovo jer su pregovori bili s Duškom na čelu. Niste u životu pregovarali ako s Duškom Ljuštinom niste razgovarali o novcu.

Takve stvari radio je i prije, ali postati starješina našeg otočnog plemena bio je, vjerujem, golemi izazov čak i njemu. Prisjetite se samo slobodarske idile u kojoj je Ulysses nastao. Te prve godine u naš su kamp bez posebne procedure navraćali članovi obitelji i prijatelji ekipe Leara, a kako nismo imali striktno organizirana pitanja smještaja i prehrane, puno gostiju dobilo je priliku za spontano ljetovanje na račun privatnog kazališta.

Duško za ovo nije imao razumijevanja.

Ljeto 2002. obilježilo je uvođenje reda. Gosti su se tolerirali, ali su morali plaćati svoj boravak. Prehrana nije bila komunalna, već se oformila zasebna ekipa ugostiteljstva koja je boravila u Franini i pripremala tri obroka dnevno. S Duškom su došli njegovi dugogodišnji suradnici s drugih projekata, kojima je dovoljno vjerovao da ih pusti u taj svijet kojim je najednom počeo vladati. Vjerujte mi, ovo njemu nije bila usputna gaža – bila mu je čast preuzeti kormilo tog broda za koji je već tada znao da će doploviti daleko.

Bilo mu je stalo. I zato je imao potrebu poslužiti se metodama koje je temeljem svojeg dugogodišnjeg iskustva smatrao pouzdanima.

Svi su bili sretni da je Ulysses nastavio. Ipak, u duhu iskrenosti koju sam vam obećao, moram vam reći da su Duškove promjene nekima teško pale. Ipak je to bio potpuni zaokret u odnosu na slobodu prve godine. Ali, treba uzeti u obzir da svega što sadržavaju stranice ove knjige ne bi bilo bez Duška. Neki prije, a drugi kasnije – naučili su živjeti s njim i raditi po njegovim metodama.

Odabir Medeje kao druge naše premijere bio je u duhu tadašnjeg vremena. Između ova dva ljeta, svijet se promijenio. Dogodio se jedanaesti rujan. Napad u New Yorku nije bio samo američka stvar. Bio je to početak nove ere. Nakon antagonizma prema Istočnom bloku iz doba Hladnog rata, Zapad točno deset godina nije imao neprijatelja. A on se sada pojavio uz nametanje potpuno novog i zastrašujućeg načina borbe. Snimke putničkih aviona kako se zalijeću u dva nebodera prepuna nedužnih civila nisu prestajale obilaziti svijet. SAD se smatrao nedodirljivim zbog najveće vojske na svijetu i dvaju golemih oceana koji ga okružuju – ali terorizam smo upoznali kao prijetnju od koje nitko nije siguran.

Zbog ovoga nam je bila potrebna Euripidova priča koja suprotstavlja grčki civilizacijski prestiž (Medeja) s onim divljim i barbarskim (Jazon). Priča o srazu tih dvaju svjetova i nedužnima koji zbog toga ginu.

Izbor Mire Furlan za naslovnu ulogu potvrdio je Ulysses kao kazalište koje prihvaća prognane – i one koji se tako osjećaju. Furlan je svakako imala razloga tako se osjećati jer su mnogi u devedesetima odabir njezinog srca vidjeli kao grijeh i izdaju. Ajde još nekako da vam je pradjed Srbin – ali muž? Silne osude otjerale su je u SAD, a za razliku od Rade, nije se vraćala ni u posjet, kamoli da bi glumila. Sve do suradnje s Ulyssesom, koja ju je vratila na hrvatsku pozornicu nakon jedanaestogodišnje pauze.

Sam njezin dolazak nije bio zamišljen kao javni trijumf – očekujući neobzirna pitanja predstavnika medija, imala se potrebu sakriti. Ipak, informacija je nekako procurila i u Fažani ju je dočekala novinarska zasjeda. Baš zbog ovakvih situacija, mnogi protjerani nisu mogli naći bolje privremeno utočište od Brijuna. Razlozi su jednostavni: to ne samo da je otok, nego je na njega i teško doći. Stoga mnoge kod nas višetjedna izolacija nije dovela do ludila, već do spasa.

Rad na Medeji ljudi pamte po kiši. Puno je truda potrebno da opstane bilo kakvo kazalište, a kad je u pitanju teatar na otvorenom, muke su deseterostruke. Ničiji poziv nije mogao usrećiti ili zabrinuti ekipu kao onaj od meteorologa.

Vjerojatno su se najviše napatile garderobijerke, koje su nakon svake probe morale prati krasnu narančastu haljinu kostimografkinje Bjanke Adžić Ursulov jer bi se Furlan u njoj morala bacati po tlu koje se od stalnih kiša pretvorilo u blatnu kaljužu.

Dok je vrijeme otežavalo, ekipi Medeje ipak je bilo puno lakše nego Learovcima. S organiziranom mašinerijom iza sebe, nisu se morali baviti praktičnim tegobama i mogli su se posvetiti umjetničkom procesu. Valja spomenuti da su možda pristupali poslu bistrije glave, jer na trenutke raskalašena atmosfera prve godine nije se ponovila u drugoj sezoni. Siguran sam da su se i u ovo vrijeme sklapala velika prijateljstva, ali prema razgovorima s ljudima koji su tada bili tamo, razabrao sam da je društvena atmosfera druge sezone bila pomalo nelagodna – kao da su se u obiteljsku kuću doselili podstanari.

Glazbenici, koji su ključni za dobar provod, ove godine bili su više profesionalci nego zabavljači profesionalci. ‘Mostarska sinfonietta’ nam se vratila, ali umjesto petnaestak kao u Learu, u Medeji ih je sviralo petero. Svakako treba spomenuti i Birliyant Ramzaevu, koja je nekoć bila ponajbolja pjevačica čečenske sovjetske republike, a u ovo vrijeme živjela je kao izbjeglica u Gruziji. Propjevala je na Minoru nakon višegodišnje pauze, a bila je utihnula za vrijeme drugog rusko-čečenskog rata, kad su njezinog muža, pjesnika i ministra kulture, pokupili s ceste i nikad više nije bio viđen.

Ipak, među glazbenicima našao se jedan koji je ipak bio vičan u pokretanju dobre zabave. Radi se o Burhanu Huseiniju, romskom djetetu iz Vodnjana koje je od malih nogu znalo raditi čuda na bilo kakvom bubnju. U predstavi je glumio jedno od dvoje ubijene Medejine djece, a svoje muzičke talente pokazivao nam je na terasi. Godinama kasnije, okušao se u umijeću turbofolka pod pseudonimom Buki Skandal s hitovima poput Kalije, Kalije i Bahato.

Iako je u usporedbi s Learom bila manja predstava, Medeja nije bila od malog značaja. Publika, mediji i kritičari pomamili su se za predstavom, kao i pričom iza nje – potražnja za ulaznicama držala je predstavu na repertoaru do 6. sezone.