Nakon što je napustio Dublin, James Joyce neko je vrijeme živio u Puli, a svoj je 23. rođendan proslavio na Brijunima. “Kretanje u umjetnosti, pomak i putovanje oznaka su aktivnog stava spram stvarnosti i povijesti. Putovanje je jedan od načina nemirenja s neminovnom sudbinom, tipično za mediteransku kulturu, od Homera nadalje. Tu je svaki čovjek osuđen na lutanje, izvanjsko ili unutarnje, svatko je u traganju za vlastitom Itakom. Putuju pojedinci i likovi, a Uliks im je svima amblematska figura. I podsjećanje da se nikada ne prestane nadati i raditi, tragajući za novim izrazima da bi izbjegli zatvaranje u egocentrični svijet koji okreće leđa stvarnosti i drugima. Uliks je mitska i pjesnička figura lukavog uma, (grčka mètis, amero-indijanski trickster), koji se s lakoćom kreće kroz druge jezike i kulture, spaja različito.” Borislav Vujčić, 2001. Kazalište Ulysses sjedinjuje ljude koji su pripravljeni krenuti na duhovno putovanje i zapitati se nad svojim motivima, neovisno od svoga etniciteta. Kao što je rekao Vanja Sutlić, “sve je samo putovanje”. Zato je mladi James Joyce napustio Dublin i otputio se u Pariz 1902. godine, ne pristajući, poput svog junaka Stephena Dedalusa, služiti nečemu u što nije vjerovao, bili to dom, domovina ili crkva. Njegovo je putovanje bilo neizvjesno ali ne i neupitno. Sa sobom nije ponio puno prtljage: samo pismenu preporuku jednog dublinskog zvaničnika, jednu funtu i nešto rukopisa, sve sami stihovi. U Parizu je živio u siromaštvu, na rubu gladi. Čini se da su mnogi lukavi avanturisti osuđeni na egzil i vječno lutanje. Joyce je kasnije živio u Puli nekoliko mjeseci 1904.-1905. kao učitelj engleskog u Berlitzovoj školi stranih jezika prije nego se preselio u Trst i zatim nastavio svoje putovanje nesigurnim putovima i u postojanoj službi svojoj književnoj viziji, sve do smrti 1940.