Sofoklo: Antigona – 2000 godina kasnije

Mi moramo progovoriti, naravno, o aktualnom vremenu, otvoriti dijalog o pitanjima koja nas muče i okružuju, o prevrtljivosti naroda koji se uvijek istim žarom priklanja pobjedničkoj strani, a s druge strane o problemu svima poznatog vlastohleplja i ratova, pa time i povijesti, koja ne samo da određuje nego i upravlja našom sadašnjošću.

Sofoklo: ANTIGONA – 2000 godina kasnije

MJESTO ODRŽAVANJA: Tvrđava Minor, Mali Brijun
JEZIK IZVEDBE: hrvatski
KOPRODUKCIJA: Kazalište Ulysses, MESS
TRAJANJE: 1 sat, 50 minuta
BROD IZ FAŽANE: 20:30
O PREDSTAVI
Ova predstava scenski propituje mitsku priču iz davnih vremena, priču koju je Sofoklo pisao i njome opisao vrijeme rađanja europske civilizacije u mukama, pobjede nad barbarizmom, i tako politički aktualno, kritički suvremeno zauvijek obilježio dramsko pismo koje poznajemo. Istovremeno, to je priča koja nas upravo danas spretno sustiže i tjera da zastanemo, osvrnemo se i prepoznamo sebe, preispitamo vlastite stavove u ovom našem (ne)vremenu – kako interpretacijom mita tako i dokumentarističkim dramaturškim intervencijama koje otvaraju prostor diskusije o postojanju te teme kroz tisućljeća.

Antigona, koja istom ljubavlju voli oba brata – onog koji se borio na “pravoj” strani i onog koji je pao boreći se na “krivoj” – hoće unatoč zabrani pokopati brata. Obitelj pak želi pokopati sina usprkos dugotrajnoj potrazi za njegovim posmrtnim ostacima te birokratskim i drugim apsurdima koji prate tu potragu (npr. premještanje kostiju ili bešćutnost formulara koji je potrebno ispuniti). Svi oni traže svoj mali komadić Pravde da bi pronašli neki završetak – onaj koji bi možda mogao prekinuti lanac nesreće koja nas prati “iz roda u rod” – i time otvoriti mogućnost novog Početka. Antigona nikako nije romantična slikovnica povijesti grčkih mitova, već pukotina u političkom prostoru trajanja mita koji se obraća nemirnoj sadašnjosti. Jer antički komadi su poput naših života, izrasli u stvarnosti prepunoj krvi i zločina, u buci i metežu. Zato Sofoklov literarni izričaj u ovim našim složenim vremenima – imajući u vidu burna događanja u svijetu i pogotovo gustu dramatičnost zbivanja u našoj regiji – ne gubi snagu, već naprotiv, postaje sve jači. On svakom dobu pokazuje i prokazuje njegovo pravo lice iz neke druge, nove perspektive, odolijevajući svojom univerzalnošću zamkama promijenjenih okolnosti.

Znamo da dobri pjesnici žive zauvijek, ali upravo zato im uprizorenjima ne treba pisati nekrologe. S njima se treba igrati, raspravljati, kritički ih promišljati – samo to znači da su još doista živi i da nas se još tiče ono što su imali reći. Likovi koji nam se obraćaju s pozornice nisu više kao kod Eshila samo junaci, već normalni ljudi, deheroizirani, naši koliko i Sofoklovi suvremenici o kojima piše britkim perom i kritičkim umom. Lišeni mitske snage, ti nedodirljivi, svima poznati likovi postaju obični ljudi sa svim manama i vrlinama egzistencija prepuštenih turbulentnim vremenima. Tako se postiže i prokazuje socijalna, politička i etička dimenzija njihova djelanjai dopušta Kreontu da bude i Otac, Hemonu Sin, Euridici Majka, Antigoni i Izmeni Sestre: da budu obična Obitelj.

Čeprkajući po rubnom – koje Sofokla vodi s jedne strane poetskim, s druge pak neumoljivo izravnim pesimizmom prema Euripidu – zatekli smo ovu i ovakvu Antigonu. Ne, dakle, onu koja svoju junakinju definira kao tragičnu heroinu borbe za pravdu, pribavljajući joj tako sigurnost u galeriji mitoloških likova, već onu koja svojim djelovanjem zaoštrava problem demokracije do raspada značenja samog pojma. To je historijski terorizam. Gdje je taj trenutak, koji se doduše mijenja prema povijesnom određenju vremena i sa sigurnošću utvrđuje ispravnost političkog čina kako Antigone, tako i Kreonta, pa onda Izmene, Hemona, Tiresije? Koja je razlika između Prava i Pravde? Muškog i ženskog principa? Tko je ovlašten prepoznati granicu između anarhije i totalitarizma? Kako osigurati prostor “između”? To su neka od pitanja koja smo pronašli u ovom tekstu i pokušali ih postaviti ovim uprizorenjem bez ambicije da sami određujemo Antigonin čin kao herojski i isključivo etički ili pak teroristički i isključivo politički. Iako, naravno, sam dramski tijek daje za pravo činu pojedinca – bio on “svetački” ili “teroristički” – a ne državi, jer kao što, nažalost, dobro znamo – “svi su mrtvi jednaki”. Bez ambicija da sudimo o Kreontu kao tiraninu ili pak čovjeku koji pokušava pronaći red da bi osigurao egzistenciju ili koegzistenciju drugih i s namjerom da u tipološkoj analizi države i građanskog društva prepoznamo Izmenu kao primjer poklonika filozofije konformizma, zatim Hemona, koji donosi hamletovsku dilemu i konačno odustaje, ne pristaje na nepotizam i tako svoju etičnost ostavlja neupitnom, Euridike, promatrača ili lude, koja od samog početka ili ne razumije ili, što je vjerojatnije, zna, ali je ostavljena bez mogućnosti reakcije okolnostima. Teatar ostaje mjesto različitih estetika, ali prestaje biti alibi za nepostavljanje pitanja, za nepostojanje emocija. Mogućnost, odnosno, nemogućnost odgovora na ta pitanja Sofoklo izriče riječima: “Od svih nesreća najveća je ljudska glupost.” Kada se njoj dopusti, pozivajući se na povijesno iskustvo, proglašavanje istine, otvara se prostor u kojem i protiv naših htijenja i volje nastupa terorizam historije.

Ova se predstava koristi mitom, kao uostalom i sam Sofoklo, tek kao svima poznatom pričom koju je upravo zato moguće prepoznatljivo konvertirati, interpolirati dokumentarno, njome pokazati i provocirati sjećanja. Ona postaje sredstvo koje osigurava mogućnost da se analizira poslijeratno vrijeme (kako kod Sofokla tako i kod nas) obremenjeno naslijeđem, a istovremeno u strahu od onoga što dolazi. Tako mitski likovi ostaju njegovi, ali postaju i naši suvremenici – rastrgani prilikama koje su ih zatekle, moralnim dvojbama, pogrešnim odlukama. Jedino u što mogu biti sigurni jest da se “uvijek pojavi neki ili nečiji Bog i uništi ih”.

Mi moramo progovoriti, naravno, o aktualnom vremenu, otvoriti dijalog o pitanjima koja nas muče i okružuju, o prevrtljivosti naroda koji se uvijek istim žarom priklanja pobjedničkoj strani, a s druge strane o problemu svima poznatog vlastohleplja i ratova, pa time i povijesti, koja ne samo da određuje nego i upravlja našom sadašnjošću. Zato pravdoljubivog pojedinca u sukobu s korumpiranim političkim sustavom napuštaju svi: vlast, građani, a protiv njega je i birokratski aparat. Pravda ne koristi pravu: prava istina nije dobrodošla.

Taj problem licemjerja zaogrnut u ponašanje većine u ovom komadu prepoznajemo iz vlastita iskustva, koje smo stekli u društvu na koje smo osuđeni. Ta vrsta manipulacije vlašću, manipulacije masama, manipulacije javnim mišljenjem, u kojoj je laž konstanta ponašanja a svaka se kritička misao proglašava izdajničkom i neprijateljskom, na ovim je našim prostorima, na Balkanu, posebno aktualna.

Sva ta buka i metež zločina i smjena vlasti rasadnik su u kojem najčešće uspijevaju upravo pogrešne odluke protagonista, koji tek naknadno spoznaju uzaludnost svojih činova i svojom nas sudbinom upozoravaju da začarani krug osvete za događanja u prošlim vremenima ne može donijeti mir – jer ne dozvoljava novi Početak. Nada jest u pokušaju da se iz tog kruga hrabro iskorači.

U trenutku kada ti i takvi odnosi, istrgnuti iz vremenskog kontinuiteta, potraže narativnu formu, udaljavaju se od klasičnog tijeka radnje i odlučuju se za fragmentarnu dramaturgiju koja omogućuje miješanje prostora i vremena, što opravdava i sadržaj. Tako sami odnosi postaju i oblik teatarskog izričaja. Njihov se diskontinuirani kontinuitet ogleda i u strukturi, koja je onda u stanju pratiti njihove emotivne izbore ponašanja. No svojim akcijama likovi ne upiru prst samo jedan u drugoga, već prijete i nama, narušavajući našu malograđansku zaštićenost.

(Željka Udovičić Pleština)

 

TRAILERI

Antigone – trailer I / Antigone -trailer II

 

IZ MEDIJA


Maja Izetbegović u ulozi Antigone doživljava svoj crescendo upravo kako se i uloga razvija. Na početku malčice suzdržana, poslije pokazuje trenutke sjajne glume i izvrsno razvijanje karaktera Antigone, sestre svih onih koji se usude reći ne u određenom povijesnom trenutku.

Izvrstan Rade Šerbedžija koji je tumačio nekoliko uloga zaslužio je veliki aplauz, a ipak, iako je u svim ulogama bio sjajan, najbolji je možda bio kao Kreont. (Vanessa Begić za Glas Istre, kolovoz 2015.)

Cijela kritika na linku: http://www.glasistre.hr/vijesti/kultura/tema-koja-je-aktualna-tisucljecima-507403

 

Šerbedžija u svakoj pojedinoj etapi izvedbe zadržava ozbiljnost kakvu dekadama, možda od vremena velikih tragičkih rola Fabijana Šovagovića, nismo vidjeli na domaćim pozornicama. 

Glumica Katarina Bistrović Darvaš nastupa kao dvostruka majka, istovremeno Kreontova supruga Euridika, ali i paradigmatska majka suvremene obitelji »naših krajeva«, briljantno postavljajući paraliziranost i tragiku ženske poslušnosti; (…)

»Antigona« redateljice Lenke Udovički pogađa tragičko središte ne samo Sofoklova komada, nego i postjugoslavenske ratne traume, čija je gotovo svaka obiteljska kuća ujedno bila i kuća kraljevskog gubitka, kao i kuća u kojoj su svi dobro poznavali svoje susjedske krvnike.

(…) »Antigona« je predstava vrlo jake izvedbene gravitacije i dosad najcjelovitije redateljsko djelo autorskog tima redateljice Lenke Udovički.  (Nataša Govedić za Novi list, kolovoz 2015.)

 Cijela kritika na linku: http://www.novilist.hr/Kultura/Kazaliste/Srodstvo-po-mahnitosti-Antigona-Lenke-Udovicki-pogada-tragicko-srediste?articlesrclink=related

 

Fragmentarna dramaturgija omogućila je miješanje prostora i vremena na jednoj sceni, razumljivo u svakom trenutku predstave, čemu doprinosi izvrsna glazba Nigela Osbornea i jak scenski pokret glumaca.

Poruka je jasna – još uvijek tražimo odgovore na pitanja koja je razlika između prava i pravde, gdje je granica između tiranije i anarhije, muškog i ženskog poimanja tragičnih događaja u životu. (Tamara Opačak Klobučar za Večernji list, kolovoz 2015.) 

Cijela kritika na linku: http://www.vecernji.hr/kazaliste/antigona-aktualizirana-kroz-prizmu-rata-1990-ih-1019785

Izvedbe

  • Redovna predstava
    21.07.2018 20:30
  • Redovna predstava
    19.07.2018 20:30
  • Redovna predstava
    20.07.2018 20:30
redateljica: LENKA UDOVIČKI
prijevod: SVETLANA SLAPŠAK
suradnik dramaturg: ŽELJKA UDOVIČIĆ PLEŠTINA
suradnik na tekstu: MILJENKO JERGOVIĆ
kostimografkinja: BJANKA ADŽIĆ URSULOV
scenografkinja: MIRNA LER
video: MARTINO ŠESNIĆ
skladatelj: NIGEL OSBORNE
koreografkinja: IVANA KALC
scenski pokret: MLADEN VASARY
oblikovatelj svjetla: ANDREJ HAJDINJAK
oblikovatelj zvuka: DAVOR ROCCO
 
Igraju:
Antigona, kćer Edipa i Jokaste: MAJA IZETBEGOVIĆ
Izmena, Antigonina sestra: DŽENANA DŽANIĆ
Kreont, vladar u Tebi, Jokastin brat i Antigonin i Ismenin ujak: RADE ŠERBEDŽIJA
Hemon, sin Kreonta i Euridike, Antigonin zaručnik: ERMIN BRAVO
Tiresija, slijepi prorok: DAMIR URBAN
Euridika, Hemonova majka: KATARINA BISTROVIĆ-DARVAŠ
Zborovođa: JELENA LOPATIĆ
Dječak: VEDAD SULJAGIĆ
 
Obitelj
Majka: KATARINA BISTROVIĆ-DARVAŠ
Otac: RADE ŠERBEDŽIJA
Kćer: MAJA IZETBEGOVIĆ
Mlađa kćer: DŽENANA DŽANIĆ
Sin: ERMIN BRAVO
STUDENTI ODSJEKA ZA GLUMU PRI AKADEMIJI SCENSKIH UMJETNOSTI SARAJEVO I STUDIJA GLUMA I MEDIJI SVEUČILIŠTA U RIJECI Darja Badnjević, Mak Čengić, Mirjana Đan, Nika Ivančić, Lovro Ivanković, Aleš Kranjec, Anđela Kusić, Emir Mulalić, Dina Mušanović, Nikola Nedić, Maja Ožegović, Mirta Polanović, Dino Sarija, Tena Antonija Torjanac, Marko Brajić