Kritike

 IZ MEDIJA

“Antigona, 2000 godina kasnije” u režiji Lenke Udovički
Premijera: 15. sezona, Kolovoz 2015

Maja Izetbegović u ulozi Antigone doživljava svoj crescendo upravo kako se i uloga razvija. Na početku malčice suzdržana, poslije pokazuje trenutke sjajne glume i izvrsno razvijanje karaktera Antigone, sestre svih onih koji se usude reći ne u određenom povijesnom trenutku.
Izvrstan Rade Šerbedžija koji je tumačio nekoliko uloga zaslužio je veliki aplauz, a ipak, iako je u svim ulogama bio sjajan, najbolji je možda bio kao Kreont. (Vanessa Begić za Glas Istre, kolovoz 2015.)
Pročitajte cijelu kritiku…

Šerbedžija u svakoj pojedinoj etapi izvedbe zadržava ozbiljnost kakvu dekadama, možda od vremena velikih tragičkih rola Fabijana Šovagovića, nismo vidjeli na domaćim pozornicama.
Glumica Katarina Bistrović Darvaš nastupa kao dvostruka majka, istovremeno Kreontova supruga Euridika, ali i paradigmatska majka suvremene obitelji »naših krajeva«, briljantno postavljajući paraliziranost i tragiku ženske poslušnosti; (…)
»Antigona« redateljice Lenke Udovički pogađa tragičko središte ne samo Sofoklova komada, nego i postjugoslavenske ratne traume, čija je gotovo svaka obiteljska kuća ujedno bila i kuća kraljevskog gubitka, kao i kuća u kojoj su svi dobro poznavali svoje susjedske krvnike.
(…) »Antigona« je predstava vrlo jake izvedbene gravitacije i dosad najcjelovitije redateljsko djelo autorskog tima redateljice Lenke Udovički.  (Nataša Govedić za Novi list, kolovoz 2015.)
Pročitajte cijelu kritiku…

Fragmentarna dramaturgija omogućila je miješanje prostora i vremena na jednoj sceni, razumljivo u svakom trenutku predstave, čemu doprinosi izvrsna glazba Nigela Osbornea i jak scenski pokret glumaca.
Poruka je jasna – još uvijek tražimo odgovore na pitanja koja je razlika između prava i pravde, gdje je granica između tiranije i anarhije, muškog i ženskog poimanja tragičnih događaja u životu. (Tamara Opačak Klobučar za Večernji list, kolovoz 2015.)

Pročitajte cijelu kritiku…

Redateljica Lenka Udovički odlično je osjetila (ne)vrijeme koje povezuje antiku i jugoslavensku makljažu. (…) „Ulysses“ je ponovo pokazao svu svoju provokativnost i intrigantnost, stvorivši predstavu koja ima umjetničku snagu i ukazuje da se povijest ponavlja. (…) Šerbedžija ima snagu, volju, upornost, ali i prkos da daje glumački maksimum. (…) „Ulysses“ je stvorio predstavu koja direktno pogađa suštinu o kojem je progovorio Sofoklo, a što je 2000 godina kasnije imalo svoju reprizu i na jugoslovenskim prostorima. (Jurica Kerbler za Večernje novosti, kolovoz 2015.)

Sofoklovu “Antigonu” adaptirala je i dramaturški oblikovala Željka Udovičić-Pleština, a režirala Lenka Udovički, kombinirajući, preslagujući i montirajući originalni, antički dramski predložak s prizorima obiteljske tragedije tu, među nama, nakon netom završenih ratnih razaranja i zločina, nakon kojih završnu riječ imaju forenzičke ekipe.
Predstava postaje sredstvo koje osigurava mogućnost da se analizira poslijeratno vrijeme (kako kod Sofokla tako i kod nas) obremenjeno naslijeđem, a istovremeno u strahu od onoga što dolazi. (Mladen Bićanić za Oslobođenje, kolovoz 2015.)
Pročitajte cijelu kritiku

„Antigona 2000 godina posle“ jeste mit u dijalogu sa stvarnošću. Lenka Udovički priču na Tvrđavi na Malim Brijunima postavila je gotovo filmski. (Nataša Gvozdenović za Politiku, kolovoz 2015.)

Priča otvara prostor za analogije između dva vremena, jednako kao i prostor za diskusiju. (…).Sofoklova Antigona jeste suvremena, pokazuje nam predstava upravo u ukrštenjima vremena. (Nataša Gvozdenović za Vijesti.me, kolovoz 2015.)
Pročitajte cijelu kritiku

Posebnu pažnju kod publike, ali i cijele ekipe uživala je glavna protagonistica, bosansko-hercegovačka glumica Maja Izetbegović, koja je odlično iznijela povjereni joj glumački zadatak. (Dnevni avaz, kolovoz 2015.)
Pročitajte cijelu kritiku

U detaljima se kriju uzbuđenja koja osvještavaju gledatelja. Predstava “Antigona – 2000 godina poslije” otvara prostor gledateljima da osjete i da uvide, a to je jedan od načina na koji se istinski može mijenjati svijest. Jednako to je jedan od zadataka ozbiljnog kazališta.
Uloga zbora nije komentatorska. Zbor jeste narod, ali zbor jesu i forenzičari koji pokušavaju pronaći masovne grobnice i identificirati posmrtne ostatke.
Taj narod na kraju osuđuje Antigonu koju vrlo čisto i srčano igra Maja Izetbegović. (Nataša Gvozdenović za Dane BH, rujan 2015.)

Brijunska Antigona inzistira na globalnom genetičkom srodstvu kompletnog čovječanstva, dakle na scenskom citiranju istraživanja ljudskog genoma, znanstvenim činjenicama potkrepljujući tezu da su nam, nevezano za to kojoj državnoj administraciji pripadamo, genetičko porijeklo i sustavi srodstva nesumnjivo zajednički. Glumica Maja Izetbegović igra Sofoklovu Antigonu udarajući se u prsa, grabeći sestru za revere, bacajući je na pod, prijeteći na nju vičući, odgurujući je od sebe ili je čvrsto opet grabeći u hrvalački stisak. (Nataša Govedić za Zarez, rujan 2015.)

 

“Kralj Lear” u režiji Lenke Udovički

U ovoj produkciji gledatelj je svjesniji prirode nego u ijednom Shakespeareu koji sam dosada gledao. Priroda, nebo, munje – sve je to dio scene, kao i zvukovi ptica. Na kraju, u mraku, priroda je jedino što nam prostaje. Kad bi se ljudski život ugasio, mogao bi biti kraj svijeta. No, prirodni poredak svijeta bi se ponovno uspostavio. Nakon svega lošega, nakon lažnog poretka čovječanstva.
Tvrđava Minor daje ovoj predstavi snažan poticaj, no gledatelj ne može samo sjediti (ili hodati, ili stajati) i diviti se scenografiji. Nešto drugo mora postojati kako bi nas zaintrigiralo – i postoji. Radi se o ansamblu koji igra predstavu. Neki od glumaca koji igraju u ulogama Kralja Leara, Lude, Gloucestera – igraju istu ulogu već desetak godina, a ostali se izmjenjuju. No, jedno je zajedničko svima – snažna želja i glumačka predanost. Iskra je Shakespeareova, no vatru održava svaka nova izvedba Kralja Leara. . (Rod Wooden za Conteporary Theatre Review, travanj 2014.)